U drugoj epizodi 2. sezone podcasta Vulva je WOW!, koja nosi naziv Želim biti majka, ali tijelo kaže ne, ugostila sam dragu Aleksandru Rudan. Aleksandra je s nama otvoreno podijelila svoj put dug gotovo pet godina, od prvih pokušaja, preko šest punih IVF postupaka, do rođenja sina.
U ovoj epizodi doznaj:
🌿 Kako se Aleksandra osjećala tijekom cijelog procesa i koliko je on zapravo trajao
🌿 Što su AMH i varikokela te kako je izgledala muževa operacija varikokele
🌿 Kako je izgledao njihov odnos, ali i odnosi s obitelji i prijateljima
🌿 Kako sebi olakšati cijeli proces prolaska kroz IVF postupak
🌿 Paradoks uspjeha: što se događa kada napokon dobiješ pozitivan nalaz, a trudnoću tek treba održati
🌿 Zašto su podrška drugih i razgovor s ljudima koji prolaze nešto slično ključni za procesuiranje svega
Kada sam Aleksandru pitala zašto je odlučila javno progovoriti o svom iskustvu, rekla mi je da smatra kako je jedan od najvećih popratnih problema žena u postupcima potpomognute oplodnje upravo to što se o tome ne priča i što nemaju s kim razgovarati.
Kako je sve počelo
Aleksandra i suprug odlučili su se na dijete 2020. godine, kao i svaki drugi par, bez posebnih očekivanja. Kada ništa nije krenulo prirodnim tokom, prvo je na pretrage otišla ona. Njezini nalazi bili su, kako kaže, “u principu okej”, pa se obrada nastavila kod supruga i tu su naišli na prvi ozbiljniji problem.
Kad brojke postanu stvarnost
Između te prve odluke 2020. i rođenja sina krajem 2024. stalo je šest kompletnih IVF postupaka, pet aspiracija, četrdeset i sedam oplođenih stanica, jedan spontani pobačaj i sedam transfera.
Kada je te brojke izgovorila naglas, osjetila sam koliko težine nose, iako se, kaže, ni sama time nikada nije bavila:
“Koliko god je puno, meni se činilo da je bilo puno više. Jer je to baš izgledalo kao da traje stoljećima.”
Njezina dijagnoza, njegova dijagnoza
Kod Aleksandre je, osim blaže dijagnoze policističnih jajnika, sve bilo u redu, a njezin AMH hormon, odnosno anti-Müllerov hormon, pokazatelj koliko jajnih stanica jajnici još imaju u rezervi, bio je izrazito visok. To je značilo da je bila “ekstra plodna” i da joj je trebala samo minimalna stimulacija.
Kod supruga je otkrivena varikokela trećeg stupnja od četiri. Aleksandra mi je jednostavno objasnila o čemu se radi:
“Varikokela je proširenje žila u testisima koje onda jednostavno dovodi do pregrijavanja... i onda sjeme odumire, odnosno nije morfološki ispravno.”
Zanimljivo mi je bilo čuti da je odluka o operaciji na kraju bila njihova, a ne prijedlog liječnika. Na to su se odlučili sami, nakon godina pokušaja.
“To je bila isključivo naša odluka”, kaže Aleksandra, a o samom trenutku donošenja te odluke dodaje:
“Dokle ću se ja bockati, dokle će to trajati... i onda smo rekli: ‘OK, znači, to je jedino što još nismo napravili.’”
Operacija je bila rutinski, četrdesetpetominutni laparoskopski zahvat, a nalaz se nakon nje poboljšao za nevjerojatnih 150 posto, toliko da ni embriolog isprva nije mogao vjerovati onome što vidi.
Život “od postupka do postupka”
Kada sam je pitala kako se osjećala, Aleksandra je samu sebe opisala kao “IVF junkie”. U razdoblju čekanja između postupaka osjećala je nemir, dok joj je sam postupak davao osjećaj da nešto poduzima.
“Ja kad sam bila u postupku, meni je bilo super, ali imala sam osjećaj da nešto radim i da možda baš taj put bude taj.”
Taj osjećaj “raditi nešto” prožimao je i njezinu svakodnevicu na neočekivan način. Aleksandra je po struci fotografkinja, a velik dio njezina posla dugo je bilo upravo fotografiranje beba. To joj je isprva davalo utjehu, dok naposljetku nije postalo preteško nastaviti.
U jednom trenutku, dok je gubila nadu, čak je počela slati mailove za posvajanje.
Meni je posebno ostala u srcu njezina rečenica o tome koliko takav put može ojačati vezu:
“Par koji preživi i proživi ovako nešto zaista može preživjeti puno nekih drugih stvari koje bi možda druge ljude pokolebale.”
O podršci i tabuima
Jedan dio razgovora koji me se posebno dotaknuo bio je o tome kako društvo doživljava traženje pomoći. Kada sam joj rekla da mislim kako je traženje pomoći znak ranjivosti, ispravila me na način koji mi je ostao u glavi:
“Ne bih rekla ranjiva, nego možda bi društvo reklo slaba.”
O važnosti stručne podrške kroz cijeli proces, za koju i sama mislim da je iznimno važna, rekla je:
“Jako je bitno o tome pričati i bitno je s kim o tome pričaš, ali jako je potreban taj support koji dolazi od nekoga tko ima to iskustvo.”
Upravo joj je jedan takav razgovor postavio pitanje koje ju je, kako kaže, “pljusnulo”:
A što ako nikad ne uspiješ?
Taj trenutak pomogao joj je odrediti granicu do koje su ona i suprug spremni ići.
Zanimljivo mi je bilo čuti i njezino iskustvo s obitelji i prijateljima. Svoj su put dijelili otvoreno, bez srama, no s vremenom su, kako kaže, počeli “filtrirati” informacije i ljude s kojima će o tome razgovarati.
“Ja sam uvijek rekla, ja mislim da je ljudima puno teže mene pitati nego što je meni reći”, objašnjava, jer koliko god okolina htjela pomoći, teško je razumjeti pojmove i stanja kroz koja netko izvana nikada nije prošao.
Trenutak koji se pamti
Ovaj dio priče posebno me se dojmio. Nakon jedanaest dana čekanja od transfera, Aleksandra je sama otišla vaditi krv. Stajala je na semaforu, nazvala supruga i rekla mu da je ovo zadnji put, da više ne može.
“Baš je ono, valjda u tom trenutku kad ti otpustiš, kad se predaš, jednostavno neka bude kako bude”, prisjeća se.
Nalaz je stigao pozitivan. No čak i tada, kaže, “već si spremna na loše”, pa se i pozitivan test pretvorio u brigu:
“To se pretvorilo u jedno brdo brige: što sad?”
“Trudnoća nakon IVF-a je drukčija nego prirodna. To je konstantan strah, konstantna briga, konstantno neka neizvjesnost.”
S vremenom se ta briga polako smirivala. Svaka dva tjedna imala je kontrolu, a svaki uredan nalaz vraćao joj je malo više sigurnosti da bi ovoga puta stvarno moglo biti dobro.
Poruka za sve koje su na tom putu
Aleksandra je otvorila i Instagram profil Želja zvana beba, na kojem dijeli svoje iskustvo i pruža podršku ženama koje prolaze sličan put.
Kaže da joj je otvoreno pričanje o svemu proživljenom način da to “izbaci iz sebe”, jer, naglašava, sve te rane ne nestanu same od sebe kada se dijete rodi, nego se jednostavno stave sa strane dok počinje novo poglavlje.
Na kraju razgovora dala mi je i poruku za sve koji ne znaju što reći nekome tko prolazi kroz ovakav put:
“Ako nemaš pametno nešto za reći, nemoj reći ništa. Zagrli čovjeka, zovi ga na piće, promijeni temu... Meni ionako ništa neće utješiti, osim pozitivan test.”
Ako te zanima više o ovoj temi ili prolaziš kroz nešto slično, poslušaj cijelu epizodu u kojoj Aleksandra otvoreno dijeli i mnogo detalja koje ovdje nismo mogle obuhvatiti.
