Ja i moje muke po dezodoransu… koja je to samo priča svojevrsnog “Televisa Presenta” karaktera.
Ma, zaista, nema tog prirodnog dezodoransa kojeg nisam isprobala.
U proteklih 20 i kusur godina, odnosno, otkako sam ušla u pubertetske vode, pa one starije pubertetske, pa u rane 20te kad sam mislila da sam se spoznala, pa u 30te u kojima sam shvatila da ne znam niti tko sam niti što želim ali da istodobno znam da su 30te nove 20te; svim je tim životnim periodima bila zajednička jedna pojava – jako znojenje, onakvo poput male svinjice koja veselo rokće po svom blatnjavom svinjcu.
Zapravo nisam niti sigurna znoje li se svinje uopće.
No, vratimo se sa svinjice na moje znojenje. Prestala me čak mučiti ona fobija o vidljivosti bijelih ozonskih rupa ispod mojih pazuha ukoliko imam na sebi neku šarenu majicu. Niti me muče te silne kapljice koje više ni obrve ne drže dok mi upadaju u oči. Na sve sam oguglala.
Osim na jedno.
Miris.
Bolje rečeno, smrad.
Dakle, mogu se znojiti od nemila do nedraga, no na ispodpazušni smrad nikad nisam oguglala. Niti neću. Slabo mi je od njega, bilo na vlastitoj, bilo na tuđoj koži.
I tako sam krenula u potragu za nečim što će spriječiti taj famozni smrad. Potraga je bila strma i trnovita.
Nema što nisam probala: od antiperspiranata (za koje se ubrzo doznalo da su više štetni nego korisni), preko sprejeva, roll-on-a, sve do nekakvih krema koje navodno drže 7 dana (u kojem to paralelnom svemiru, pitam se), prahova i kristala.
Da, kristala! I to onih navodno iskopanih vještom rudarskom rukom podno obronaka Himalaje, vjerojatno susjeda od onog drugog rudara koji kopa himalajsku sol za začine i fancy lampe.
Brendove neću niti spominjati. Isprobani su svi, od onih drogerijskih pa sve do ovih „boutique“ karaktera, malih, velikih, domaćih i stranih.
Iiiiiiiii?
Ništa pomoglo nije.
Yoda najbolje zna koliko je inverzija u rečenici bitna kad je stanje kritično. A takvo je i postalo.
No, fast forward u 2020., godinu mog biljnog prosvjetljenja.
Snimam i montiram edukativni video o prirodnim dezodoransima, taman kad je živa u termometru držala konstantu od +35 C. Opet nešto prirodno što kao djeluje, yeah, right, mislim si.
No, kako sam dobila gratis tester spravljen upravo na taj radionici, dolazim kući i odlučim tom prirodnom čudu u staklenoj ambalaži dati još jednu šansu.
Ne košta me ništa, osim možda još malo dodatnog smrada ali bože moj, poklonjenom konju…
Prvi in vivo test napravljen je nakon jutarnjeg tuširanja. Mazala sam cijele pazuhe (prvo lijevi jer je blizu srca, a tu je jača cirkulacija pa posljedično i smrad) i taj prostor mazanja proširila skoro do rebara na jednu i podlaktica na drugu stranu. Što se mora nije teško.
I, odem ja u dan… na plus trideset i pet.
Odem, iiiiii….zaboravim na dezodorans i sve što s njime ide.
Vratim se kući navečer, bacam se pod tuš i mahinalno bacim nos na pazuhe. Kad ono….NIŠTA. Ali, ništa. NEMA smrada. NEMA!
Nisam mogla doći k sebi od nevjerice i lagano me počela hvatati panika. Jesam li ja to sebi umislila? Dajem mužu pazuhe na smrad-test (da, toliko me voli) i opet – ništa. Potvrđuje da smrada nema. Osjetila sam mu iskru olakšanja u donjem lijevom kutu desnog oka. Možda se opet vraćau odbjegli zaljubljeni leptirići u trbuh, tko će ga znat’.
Ljudi moji, išla sam nakon toga svaki dan raditi novi test. I uvijek se vraćala kući sa istim rezultatom. Bez smrada!
Jedino kad je trebalo intervenirati bile su situacije nakon kupanja u moru, što je razumljivo.
E sad, što je u tom famoznom D dezodoransu? O točnim omjerima zaista ne smijem jer su oni mala poslovna tajna moje učiteljice koja je i osmislila taj recept kroz dugogodišnju izradu raznih prirodnih preparata, no reći ću ti koji je sastav, a ti mi sigurno nećeš vjerovati. Jer nešto što je djelotvorno, nužno mooora biti i komplicirano, jel da?
Sastav je sljedeći (drumroll, please):
- Soda bikarbona bez aluminija
- Nerafinirano ulje kokosa
- Gustin ili aru prah
I to je to!
To su svi sastojci, časna izviđačka. U taj miks mogu se dodati i razna eterična ulja, ovisno o namjeni samog dezodoransa. Ja, recimo, obožavam lavandu ili miks naranče, limuna i ylang-ylanga. Mljac!
Dakle, ovdje ti nudim svoj bazični dezodorans kojeg sam nazvala Coco Loco (pogledaj sastojke još jednom i sve je jasno ko’ dan) ali fora je u tome da ih radim po narudžbi, za svakog klijenta ponaosob, tako da su su nam mirisne kombinacije gotovo neograničene.
Da ne bi ispalo kako sam samo ja fan svog dezodoransa, isto je potvrdila moja uža i šira obitelj, testirale su frendice, pa onda i njihove frendice, i tako bliže i tako dalje. I moram ponosno reći da su i one najskeptičnije posustale.
Uostalom, i ja sam donedavno bila jedna od njih.
Želiš probati i ti?
Tvoja,
Biljkoljupka